Ivo Andrić
Ivo Andrić rodio se u Dolcu kod Travnika, 9. listopada 1892. godine u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, poznatog sudskog podvornika i Katarine Pejić, kada sa svega 2 godine ostaje bez oca i uskoro nakon toga seli sa majkom u Višegrad kod očeve setre Ane i njenog muža.
Svoje školovanje započinje osnovnom školom nakon čega upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu, poznatu kao najstariju bosanskohercegovačku srednju školu, kada je nakon što je dobio stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva “Napredak”, 1912. započeo studiranje na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga nastavlja studiranje u Beču i Krakowu.
Budući da je bio poznat kao jugoslavenski nacionalist, nakon ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj jako brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i poslanika ministra u Berlinu.
Njegov književni rad možemo podjeliti u nekoliko cjelina. Prva je faza ona koju tvore lirika i pjesme u prozi, gdje možemo izdvojiti “Nemire”, a koja je obojana osobnim egzistencijalnim-spiritualnim traganjem.
Druga faza koja traje do Drugog svjetskog rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i to prije svega na jezičnom planu te postupnim prijelazom na srpsku ekavicu. S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana,a velik dio srpskih kritičara smatralo je kako je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina , zapravo kontinuacija jezičnog modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu.
Treća i najpoznatija faza obilježena je djelima kao što su “Na Drini ćuprija” te “Travnička hronika” koje je napisao tijekom samonametnute izolacije od Nijemaca u okupiranom Beogradu. Mnogi “Prokletu avliju” nazivaju vrhuncem njegovog pripovjedačkog umijeća.
Pored toga što je bio veliki književnik oduvijek se vodila rasprava oko toga da li je Ivo zapravo Hrvat ili Srbin. Činjenica je kako se tijekom upisa na fakultet u Krakowu potpisao na hrvatskom jeziku, gdje se izjasnio kao katolički Hrvat iz Bosne. Međutim nakon nastajanja zajedničke države počinje se izjašnjavati kao Srbin, čiju će nacionalnu identifikaciju zadržati do kraja života. Do danas ostaje vječno pitanje tko je zapravo bio Ivo Andrić.
Budući da je bio poznat kao jugoslavenski nacionalist, nakon ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj jako brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i poslanika ministra u Berlinu.
Njegov književni rad možemo podjeliti u nekoliko cjelina. Prva je faza ona koju tvore lirika i pjesme u prozi, gdje možemo izdvojiti “Nemire”, a koja je obojana osobnim egzistencijalnim-spiritualnim traganjem.
Druga faza koja traje do Drugog svjetskog rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i to prije svega na jezičnom planu te postupnim prijelazom na srpsku ekavicu. S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana,a velik dio srpskih kritičara smatralo je kako je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina , zapravo kontinuacija jezičnog modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu.
Treća i najpoznatija faza obilježena je djelima kao što su “Na Drini ćuprija” te “Travnička hronika” koje je napisao tijekom samonametnute izolacije od Nijemaca u okupiranom Beogradu. Mnogi “Prokletu avliju” nazivaju vrhuncem njegovog pripovjedačkog umijeća.
Pored toga što je bio veliki književnik oduvijek se vodila rasprava oko toga da li je Ivo zapravo Hrvat ili Srbin. Činjenica je kako se tijekom upisa na fakultet u Krakowu potpisao na hrvatskom jeziku, gdje se izjasnio kao katolički Hrvat iz Bosne. Međutim nakon nastajanja zajedničke države počinje se izjašnjavati kao Srbin, čiju će nacionalnu identifikaciju zadržati do kraja života. Do danas ostaje vječno pitanje tko je zapravo bio Ivo Andrić.