Sokrat
Sokrat je od samog početka svog djelovanja radio na dosta drugačiji način, što je značilo da nije bio poput ostalih zatvorenih učenjaka ni putujućih učitelja, umjesto toga gdje se god pojavio postavljao je skromna pitanja kojima se htio nadopuniti informacijama.
Uskoro je oko sebe okupio intelektualnu elitu atenske mladeži koja se javila kao ideolog duhovne aristokracije, zbog čega su Sokrat i njegovo društvo tada došli u sukob s vladajućom demokracijom.
Nažalost zbog toga je bio zatvoren i osuđen na smrt, no unatoč činjenici kako su mu njegovi istomišljenici htjeli pomoći, Sokrat nije namjeravao pobjeći dapače sam je ispio otrov.
U vrijeme djelovanja Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i odgovor niti atenske zakone, nego zakone općenito. Također nije išao u idealizam kako je to činio Platon, no jasno je da je svojim radom Sokrat nadzirao univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta.
Smatrao je kako se zakoni trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem te da svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti te zakone ili napustiti to društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju. Postavlja se pitanje što ako zakoni nisu pravedni? Sfistički gledano oni ne mogu biti nepravedni jer je sam zakon priroda. Budući da Sokrat nije bio Sofist on se borio protiv takvog načina razmišljanja jer je smatrao kako ne treba izjednačavati sve zakone.
Sokrat je vjerovao kako se pravda ne može dobiti zbrajanjem, zato što je trajna i nepromjenjiva. Baš zbog toga stoji da odgovaranje zakona pravdi ne ovisi o odluci većine već o samoj pravdi. Dakle smatrao je nepravednim zahtjev za prestankom filozofiranja, jer je smatrao kako ta težnja za mudrošću je upravo ono što je nadvladalo borbu imeđu ljudi i dovelo do uspostavljanja društva.
Nažalost zbog toga je bio zatvoren i osuđen na smrt, no unatoč činjenici kako su mu njegovi istomišljenici htjeli pomoći, Sokrat nije namjeravao pobjeći dapače sam je ispio otrov.
U vrijeme djelovanja Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i odgovor niti atenske zakone, nego zakone općenito. Također nije išao u idealizam kako je to činio Platon, no jasno je da je svojim radom Sokrat nadzirao univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta.
Smatrao je kako se zakoni trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem te da svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti te zakone ili napustiti to društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju. Postavlja se pitanje što ako zakoni nisu pravedni? Sfistički gledano oni ne mogu biti nepravedni jer je sam zakon priroda. Budući da Sokrat nije bio Sofist on se borio protiv takvog načina razmišljanja jer je smatrao kako ne treba izjednačavati sve zakone.
Sokrat je vjerovao kako se pravda ne može dobiti zbrajanjem, zato što je trajna i nepromjenjiva. Baš zbog toga stoji da odgovaranje zakona pravdi ne ovisi o odluci većine već o samoj pravdi. Dakle smatrao je nepravednim zahtjev za prestankom filozofiranja, jer je smatrao kako ta težnja za mudrošću je upravo ono što je nadvladalo borbu imeđu ljudi i dovelo do uspostavljanja društva.