Vladimir Nazor
Samo godinu dana kasnije objavljuje “Velog Jožu”, djelo po kojem će se prije svega prepoznati Nazorova proza koju je on smatrao neuspjelom. Godine 1916. objavljuje nekoliko knjiga kao što su “Utva zlatokrila”, “Medvjed Bruno”, “Stoimena”.
Godine 1942. zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, a uskoro počinje voditi dnevnik “S partizanima”. Nakon rata objavio je i “Pjesme partizanske”. U ratu se našao na čelu Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata postao je i prvi predsjednik hrvatskog sabora. U pedeset godina Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i isto je tako prevodio talijanske i njemačke pjesnike.
Vladimir Nazor rodio se u Postiri 30. svibnja 1876., a pučku je školu završio na otoku Braču dok je maturirao u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902., a već je počeo predavati u hrvatskoj gimnaziji u Zadru, da bi od 1903. do 1918. to isto radio u Istri gdje je ujedno proveo najviše svog života.
Nazor je bio jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti te autor velikog broja djela. Bitno je znati kako se prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva poklapa s razdobljem hrvatske modrene i u tom je vremenu prešao put od diletantskog pjesnika u traženju svog vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna- ponsenog mitološko-legendskim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosjećivanjem istarskog puka preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koja se prije svega napaja na vrelu poganskog klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova. Kao što je “Lirika” i “Nove pjesme”.
Koliko je bio velik svjedoči što je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao “Nagrada Vladimir Nazor” koje se prije svega dodjeljuje za najbolje umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primjenjenih umjetnosti.
Umro je 19. lipnja 1949.
Vladimir Nazor rodio se u Postiri 30. svibnja 1876., a pučku je školu završio na otoku Braču dok je maturirao u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902., a već je počeo predavati u hrvatskoj gimnaziji u Zadru, da bi od 1903. do 1918. to isto radio u Istri gdje je ujedno proveo najviše svog života.
Nazor je bio jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti te autor velikog broja djela. Bitno je znati kako se prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva poklapa s razdobljem hrvatske modrene i u tom je vremenu prešao put od diletantskog pjesnika u traženju svog vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna- ponsenog mitološko-legendskim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosjećivanjem istarskog puka preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koja se prije svega napaja na vrelu poganskog klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova. Kao što je “Lirika” i “Nove pjesme”.
Koliko je bio velik svjedoči što je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao “Nagrada Vladimir Nazor” koje se prije svega dodjeljuje za najbolje umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primjenjenih umjetnosti.
Umro je 19. lipnja 1949.