Roberto Baggio
Roberto se rodio u Caldogni, a već je kao mladić pokazivao zanimanje za sport kada je počeo igrati za lokalni klub mladih u razdoblju od devet godina. Nakon što je zabio 6 golova u jednoj utakmici, poznati Antonio Mora uvjerio ga je da pređe u Vicenzu.
Roberto se rodio u velikoj obitelji kao šesti od sedmero braće. Njegov mlađi brat Eddy Baggio, također se bavi nogometom, a trenutno igra za Sangiovannese. Roberto se oženio svojom djevojkom Andreinom Fabbri s kojom ima troje djece, Valentinu i dva sina Mattiu i Riccarda.
Dakle, možemo slobodno reći da je u Vicenzi počela njegova profesionalna karijera, odakle je prešao u Fiorentinu gdje je na neki način postigao kultni status i veliku popularnost navijača. Možemo reći kako se igrajući za Fiorentinu razvio kao igrač. Uskoro je prešao u Juventus za rekordnih 19 milijuna dolara.
Tada je zajedno sa svojim klubom osvojio Kup UEFE 1993., kada je zabio dva gola u finalu, a postao je i Fifin igrač godine te najbolji europski igrač godine. Osvojio je naslov talijanskog prvaka 1995., a nakon toga je prešao u Milan kada je ponovno osvojio talijansko prvenstvo, čime je postao prvi talijanski nogometaš koji je osvojio talijansko prvenstvo dvije godine zaredom s dva različita kluba. Od 2000. do kraja 2004. igrao je za Bresciu gdje je njegov broj 10 umirovljen.
Što se tiče igri za reprezentaciju, igrao je od 1988. do 2004. kada je u 56 nastupa postigao 27 golova, čime je postao 4. najbolji strijelac reprezentacije. Jedini je Talijan koji je postigao gol na tri svjetska prvenstva. Dao je ukupno 9 golova. U svojoj bogatoj karijeri primio je veliki broj nagrada. Prilikom 100. godina FIFE, 2004. prema izboru Pelea, našao se na popisu 100 najboljih nogometaša u povijesti nogometa. Ne treba ni spominjati koliko su puta njegovi golovi odlučivali o ishodu utakmice, a da ne spominjemo brojne asistencije. Kada dobro pogledamo radi se zaista o vrhunskom igraču, koji je iza sebe ostavio velike rezultate.
Dakle, možemo slobodno reći da je u Vicenzi počela njegova profesionalna karijera, odakle je prešao u Fiorentinu gdje je na neki način postigao kultni status i veliku popularnost navijača. Možemo reći kako se igrajući za Fiorentinu razvio kao igrač. Uskoro je prešao u Juventus za rekordnih 19 milijuna dolara.
Tada je zajedno sa svojim klubom osvojio Kup UEFE 1993., kada je zabio dva gola u finalu, a postao je i Fifin igrač godine te najbolji europski igrač godine. Osvojio je naslov talijanskog prvaka 1995., a nakon toga je prešao u Milan kada je ponovno osvojio talijansko prvenstvo, čime je postao prvi talijanski nogometaš koji je osvojio talijansko prvenstvo dvije godine zaredom s dva različita kluba. Od 2000. do kraja 2004. igrao je za Bresciu gdje je njegov broj 10 umirovljen.
Što se tiče igri za reprezentaciju, igrao je od 1988. do 2004. kada je u 56 nastupa postigao 27 golova, čime je postao 4. najbolji strijelac reprezentacije. Jedini je Talijan koji je postigao gol na tri svjetska prvenstva. Dao je ukupno 9 golova. U svojoj bogatoj karijeri primio je veliki broj nagrada. Prilikom 100. godina FIFE, 2004. prema izboru Pelea, našao se na popisu 100 najboljih nogometaša u povijesti nogometa. Ne treba ni spominjati koliko su puta njegovi golovi odlučivali o ishodu utakmice, a da ne spominjemo brojne asistencije. Kada dobro pogledamo radi se zaista o vrhunskom igraču, koji je iza sebe ostavio velike rezultate.