August Šenoa
Poznat je kao prvi pravi hrvatski romanopisac, autor opsežnog korpusa romana, suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenog urbanog jezičnog standarda. Zbog njegove veličine i udjela koje je imao u hrvatskoj kniževnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba.
August Šenoa rodio se 14. studenog 1838. godine u Zagrebu u Vlaškoj ulici u obitelji oca Vjekoslava i majke Terezije. Njegova obitelj bila je germanizirana obitelj češko-slovačkog porijekla. Svoje školovanje ostvaruje na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji nakon koje se upisuje na Pravoslavnu akademiju.
Od listopada 1859. godine studij nastavlja u Pragu gdje ostaje sve do 1865. godine. Kako nije stigao na vrijeme položiti sve ispite, uskraćena mu je novčana pomoć zbog čega se počinje baviti novinarstvom kada kreće raditi u brojnim redakcijama listova Glasonoša i Slawische Blatter.
Smatra se kako je najveći umjetnički domet ostvario kao romanopisac, gdje je uveo roman u hrvatsku književnost i na neki način odgojio čitateljsku publiku kojoj je roman postao omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom, Šenoin je veliki projekt bio usmjeren na temu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje, gdje povijesni romani zauzimaju središnje mjesto u njegovu opusu. Među ključna djela treba uključiti “Zlatarovo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. U svojim djelima opisuje događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti kao što su sukobi između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću.
Što se tiče njegovog privatnog života treba spomenuti kako je u braku sa Slavom Ištvanić imao dva sina Branimira i Milana, od kojih je Branimir bio slikar i nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu, dok je Milan krenuo očevim stopama pišući drame, pripovjetke, romane i slično.
Umro je u osjećaju da nije napravio sve što je mogao. Ostavio je u svojim rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana. Umro je kao veliki umjetnik kojeg je cijenio i sam Antun Gustav Matoš o kojem je imao izrazito visoko mišljenje.
Od listopada 1859. godine studij nastavlja u Pragu gdje ostaje sve do 1865. godine. Kako nije stigao na vrijeme položiti sve ispite, uskraćena mu je novčana pomoć zbog čega se počinje baviti novinarstvom kada kreće raditi u brojnim redakcijama listova Glasonoša i Slawische Blatter.
Smatra se kako je najveći umjetnički domet ostvario kao romanopisac, gdje je uveo roman u hrvatsku književnost i na neki način odgojio čitateljsku publiku kojoj je roman postao omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom, Šenoin je veliki projekt bio usmjeren na temu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje, gdje povijesni romani zauzimaju središnje mjesto u njegovu opusu. Među ključna djela treba uključiti “Zlatarovo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. U svojim djelima opisuje događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti kao što su sukobi između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću.
Što se tiče njegovog privatnog života treba spomenuti kako je u braku sa Slavom Ištvanić imao dva sina Branimira i Milana, od kojih je Branimir bio slikar i nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu, dok je Milan krenuo očevim stopama pišući drame, pripovjetke, romane i slično.
Umro je u osjećaju da nije napravio sve što je mogao. Ostavio je u svojim rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana. Umro je kao veliki umjetnik kojeg je cijenio i sam Antun Gustav Matoš o kojem je imao izrazito visoko mišljenje.