Petar Preradović
Svoje školovanje započinje u Grubišnom Polju gdje je njegov otac služio kao vojni dočasnik. Nakon svega dvije godine naobrazbu nastavlja u Đurđevcu, a samo godinu dana kasnije u Bjelovaru pohađa vojnički zavod. Dok je boravio na vojnoj akademiji počeo je pisati prve pjesme, ali naravno na njemačkom jeziku. Tada je na njega veliki utjecaj imao češki rodoljub Tomaš Burian.
U Milanu 1840. upoznaje Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji će u njemu probuditi interes za hrvatsku kulturu i potaknuti ga da djela piše na materinjem jeziku. Tada prevodi dio Osmana, djelo Ivana Gundulića na njemački jezik. Prvo tiskano djelo izlazi 1841. godine u zagrebačkom listu Croatia, “Das Uskoken – Madchen”, naravno na njemačkom jeziku.
Uskoro se pukovnija seli u Zadar gdje prije boravi dva tjedna u Veneciji, a gdje je nastala prva Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku. Tijekom svog boravka u Zadru surađuje na preporoditeljskom listu poznatijem kao “Zora Dalmatinska”. Samo tri godine kasnije odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda, a iste te godine tiska svoju prvu pjesničku zbirku “Prvenci”, dok drugu zbirku objavljuje pet godina kasnije. U toj fazi djelovanja upoznaje Josipa Jelačića, a sudjeluje i u pregovorima s Omer-pašom Latasom u Travniku.
Kad pričamo o njegovu privatnu životu možemo reći da je u početku bio itekako tragičan kad mu sedam godina nakon vjenčanja umire žena, a uskoro nakon toga sin i kćer. Svoju golemu tugu uspio je prebroditi tako što se zaljubio u Emiliju Novaković-Đurabojsku s kojom će imati sina Radovana. Ženio se tri puta i imao sveukupno sedmero djece.
Možemo reći kako je skoro čitav život proveo van domovine, a svoj je entuzijazam najviše posvetio ilirizmu, gdje je uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Svojim je pjesmama izražavao brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i nadasve iskreno domoljublje. Umro je 18. kolovoza 1872. godine u Fahrafeldu u Austriji, a pokopan je u Beču. U 1879. posmrtni ostaci preneseni su na arkade Mirogoja.
Među njegova djela možemo ubrojiti “Prvenci”, “Nove pjesme”, “Prvi ljudi” i “Pustinjak”.
Uskoro se pukovnija seli u Zadar gdje prije boravi dva tjedna u Veneciji, a gdje je nastala prva Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku. Tijekom svog boravka u Zadru surađuje na preporoditeljskom listu poznatijem kao “Zora Dalmatinska”. Samo tri godine kasnije odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda, a iste te godine tiska svoju prvu pjesničku zbirku “Prvenci”, dok drugu zbirku objavljuje pet godina kasnije. U toj fazi djelovanja upoznaje Josipa Jelačića, a sudjeluje i u pregovorima s Omer-pašom Latasom u Travniku.
Kad pričamo o njegovu privatnu životu možemo reći da je u početku bio itekako tragičan kad mu sedam godina nakon vjenčanja umire žena, a uskoro nakon toga sin i kćer. Svoju golemu tugu uspio je prebroditi tako što se zaljubio u Emiliju Novaković-Đurabojsku s kojom će imati sina Radovana. Ženio se tri puta i imao sveukupno sedmero djece.
Možemo reći kako je skoro čitav život proveo van domovine, a svoj je entuzijazam najviše posvetio ilirizmu, gdje je uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Svojim je pjesmama izražavao brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i nadasve iskreno domoljublje. Umro je 18. kolovoza 1872. godine u Fahrafeldu u Austriji, a pokopan je u Beču. U 1879. posmrtni ostaci preneseni su na arkade Mirogoja.
Među njegova djela možemo ubrojiti “Prvenci”, “Nove pjesme”, “Prvi ljudi” i “Pustinjak”.