Majka Tereza
U svom životu gdje je pomagala slabijima osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarske ljubavi u Kalkuti, a preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima.
Majka Terezija rodila se 26. kolovoza 1910. godine se kao Agnes Gonxha Bojaxhiu u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji vrlo pobožnih roditelja. Išla je u osnovnu školu gdje se predavalo na albanskom jeziku, a nakon toga pohađala je gimnaziju gdje se podučavalo na srpskom jeziku.
Svoju prvu pričest primila je sa pet godina, a uskoro nakon toga i svetu potvrdu. Možemo reći kako je odmalena vjerovala u Boga, a prije svega još od malih nogu slušala je priče o misionarima koje su je oduševile. Sa navršenih dvanaest godina bila je uvjerena kako se mora posvetiti vjerskom životu.
Tako se odlučila na putovanje iz Skopja preko Zagreba do Irske gdje je krenula u samostan časnih sestara kako bi naučila engleski jezik dabi mogla podučavati djecu u Indiji. U Indiju je stigla 1929. godine gdje je položila svoje prve redovničke zavjete, da bi vrlo brzo počela podučavati u školi, a nakon toga posvetila se isključivo siromašnima.
Godine 1950. dobila je dozvolu iz Vatikana za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije što je zapravo bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Dvadeset godina kasnije međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih.
Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979. te mnogih drugih međunarodnih nagrada kojima je dobila priznanje za svoj rad kojem je podredila cijeli svoj život. Poznato je kako je nekoliko puta boravila u Zagrebu, gdje ju je skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila počasnom građankom grada Zagreba.
Smrt je dočekala 5. rujna 1997. godine u Kalkuti.
Svoju prvu pričest primila je sa pet godina, a uskoro nakon toga i svetu potvrdu. Možemo reći kako je odmalena vjerovala u Boga, a prije svega još od malih nogu slušala je priče o misionarima koje su je oduševile. Sa navršenih dvanaest godina bila je uvjerena kako se mora posvetiti vjerskom životu.
Tako se odlučila na putovanje iz Skopja preko Zagreba do Irske gdje je krenula u samostan časnih sestara kako bi naučila engleski jezik dabi mogla podučavati djecu u Indiji. U Indiju je stigla 1929. godine gdje je položila svoje prve redovničke zavjete, da bi vrlo brzo počela podučavati u školi, a nakon toga posvetila se isključivo siromašnima.
Godine 1950. dobila je dozvolu iz Vatikana za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije što je zapravo bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Dvadeset godina kasnije međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih.
Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979. te mnogih drugih međunarodnih nagrada kojima je dobila priznanje za svoj rad kojem je podredila cijeli svoj život. Poznato je kako je nekoliko puta boravila u Zagrebu, gdje ju je skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila počasnom građankom grada Zagreba.
Smrt je dočekala 5. rujna 1997. godine u Kalkuti.