Tin Ujević

Tin Ujević
Poznato je kako je u počecima svog rada bio iznimno vjeran Matoši, a javno se odrekao Rabbia s kojim je često znao imati neugodne polemike koje je Matoš htio izbjeći. Od Matoša je došao do Baudelairea kojeg je isto tako prihvatio kao osnivača modernog pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama “Lelek srebra” i “Kolajna”, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskom jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.
Osim umjetničkog djelovanja, Ujević se svojim pjesmama dotakao malo i politike, a to se moglo vidjeti kad se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj “Mladoj Hrvatskoj” u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.

Ujević je u svojim pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih. Možemo reći kako je bio poseban.

Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu kao Augustin Josip Ujević i to po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Otac Tina bio je učitelj porijeklom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz malog mjesta Milne. Smatra se kako je književni talent naslijedio s očeve strane.

Svoje je školovanje započeo u Imotskom kada se seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje upisuje klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskom sjemeništu. Nakon što je maturirao u Splitu, upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Umro je 12. studenog 1955. u Zagrebu.