Mario Ančić
Svoj put prema tenisu započeo je vrlo rano, kad je došao do titule europskog prvaka do 14 godina, zatim finalist juniorskog Australian Opena s 15, finalist Wimbledona u istoj kategoriji šest mjeseci kasnije, a početkom 2001 i prvoplasirani svjetski junior.
Na velika vrata zakoračio je 2002. godine u Wimbledonu pobjedom u tri seta nad Rogerom Federerom nakon prolaska kroz kavlifikacije, jer radilo se o počecima Marijeve karijere kad se morao dokazivati, a to je i napravio ovom veličanstvenom pobjedom. Činjenica ostaje kako nakon toga nitko nije porazio Federera do 2008. kad je slavio Rafael Nadal u finalu.
Sljedeći veliki događaj bile su zasigurno Olimpijske igre u Ateni 2004. kad je u paru sa Ivanom Ljubičićem osvojio brončanu medalju što im je obojici donijelo Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”. Bio je to sam o još jeedan od Marijevih velikih rezultata po kojem su se Goranova predviđanja ostvarila.
Svojim trijumfom u Rosmalenu 2005. na travnatoj podlozi, Mario se upisao u povijest hrvatskog tenisa kad je kao sedmi igrač s titulom na Touru od ulaska u Open Eru 1968. Tim je uspjehom zapravo prekinuo negativnu seriju od dva poraza u finalima, Milanu 2004. i Scottsdaleu 2005. Iduće godine brani titulu u Rosmalenu i uskoro osvaja dvoranski turnir na tepihu u Sankt Peterburgu.
Problemi započinju 2007. godine kada mu je dijagnosticirana mononukleoza zbog koje je propustio veliki dio sezone i naredne dvije, a uskoro su se zaredale i lakše ozljede. Početkom 2010. ispada sa liste prvih 100 tenisača na svijetu, ali Mario unatoč tome planira povratak u vrh tenisa. Nažalost to se nije dogodilo i tako je 20. veljače 2011. morao skupiti hrabrost i objaviti javnosti kako se zbog ozljede leđa i prijašnjih problema s mononukleozom odlučuje na prekid karijere u 27. godini. Bio je to tužan dan ne samo za njega, nego i za sve nas ostale koji smo navijali i pratili ga na njegovim mečevima.
Od velikih rezulatat treba spomenuti i osvajanje Davis Cupa 2005. pobjedom nad Slovačkom u Bratislavi.
Sljedeći veliki događaj bile su zasigurno Olimpijske igre u Ateni 2004. kad je u paru sa Ivanom Ljubičićem osvojio brončanu medalju što im je obojici donijelo Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”. Bio je to sam o još jeedan od Marijevih velikih rezultata po kojem su se Goranova predviđanja ostvarila.
Svojim trijumfom u Rosmalenu 2005. na travnatoj podlozi, Mario se upisao u povijest hrvatskog tenisa kad je kao sedmi igrač s titulom na Touru od ulaska u Open Eru 1968. Tim je uspjehom zapravo prekinuo negativnu seriju od dva poraza u finalima, Milanu 2004. i Scottsdaleu 2005. Iduće godine brani titulu u Rosmalenu i uskoro osvaja dvoranski turnir na tepihu u Sankt Peterburgu.
Problemi započinju 2007. godine kada mu je dijagnosticirana mononukleoza zbog koje je propustio veliki dio sezone i naredne dvije, a uskoro su se zaredale i lakše ozljede. Početkom 2010. ispada sa liste prvih 100 tenisača na svijetu, ali Mario unatoč tome planira povratak u vrh tenisa. Nažalost to se nije dogodilo i tako je 20. veljače 2011. morao skupiti hrabrost i objaviti javnosti kako se zbog ozljede leđa i prijašnjih problema s mononukleozom odlučuje na prekid karijere u 27. godini. Bio je to tužan dan ne samo za njega, nego i za sve nas ostale koji smo navijali i pratili ga na njegovim mečevima.
Od velikih rezulatat treba spomenuti i osvajanje Davis Cupa 2005. pobjedom nad Slovačkom u Bratislavi.